~ ~ ~ ~ ~
Како је могло
доћи до тога стања? У његовој основи
лежи један вредносни суд који се појавио
у XVI а био најшире прихваћен у XIX и XX веку,
с тим што је раширен и данас. Пошто
латински након Римљана више није био
језик ниједног народа, него се усвајао
само кроз школу по правилима потеклим
из давне прошлости, он је зато словио
као »мртав« језик. Сматрало се пак да
на »мртвим« језицима не може бити великих
достигнућа: они су важили и још увек
важе за нешто вештачко, за учену културну
надградњу неутемељену у стварном животу.
Чак су и сами латинисти, од којих се
могло очекивати да буду заточници
латинског језика, прихватили такав став
и критички се поставили према »мртвоме«
латинитету млађем од антике. Неки од
класичних филолога слажу се и данас са
мишљењем које је о новолатинској
књижевности пре сто година исказао
берлински класичар Франц Скуч (Skutsch):
»Сва та посмрчад латинске музе од
другоразредног је значаја, и занимаће
само филологе и љубитеље литерарија.«
Иза неповољног
суда о неантичком латинитету стоји, као
пандан малопређашњој, и замисао
»природног« језика. Природан би био
онај језик који у свом развоју не следи
никакве смернице и чија срж није у ученој
литератури, већ у усмености, у спонтаној
употреби нерегулисаној школом нити
граматиком. Модерна наука о језику, пре
свега упоредна лингвистика, која је
отпочела с XIX веком, као
и потоња школа младограматичара,
беспоговорно је примила и проследила
ту представу језика у усменој употреби
као језика по превасходству. Говорни
језик је важио (па донекле и даље важи)
за »нормалну« форму, док су се писана
правила и сви видови спољашњег утицаја
на језик поимали као културни епифеномени,
нешто што по себи не припада духу језика.
Онај пак језик који се, како су мислили,
учи још само из књига, тај више није ни
важио за језик у правоме смислу.
Лингвистике се,
дакле, латински тицао само дотле док је
био »жив« у смислу органског развитка.
Сходно томе, изврсно је обрађена историја
латинског почев од реконструисаних
индоевропских праоблика па до граматичке
фиксације језика у I веку пре Хр., а у
наставку је следило проучавање генезе
романских језика из тзв. вулгарног
латинског. О латинском какав је у
текстовима почев од I века по Хр. историјска
лингвистика не казује ништа. Чак се ни
дисциплина у великом успону ових неколико
деценија, социолингвистика, у чији би
делокруг несумњиво имала да уђу питања
о школском језику и језичком академизму,
још није позабавила улогом латинског
у историји Европе. Главни разлог вероватно
је тај што се социолингвистика скоро
искључиво окреће ка савременим феноменима
и тек одскора почиње да открива њихову
историјску димензију.
Picture unrelated.
ReplyDeleteJedna je Zagrepčanka "od ovog sveta" čula kako autor bloga recituje latinskog Katula, i, blago zainteresovana za čitavu zapetljanciju oko mrtvih jezika i živih ljudi, zamolila je Gugao da joj se nađe u nevolji. Evo krajnjeg nalaza:
Hajde onda ići duboko, Francuske, u isto vrijeme lugove Cybele,
u isto vrijeme ići, Dindymenae lutajucih stada,
traži stranca kao prognanika
moj vlak, slijedio sam svoju vladavinu pod vodstvom
doveo u brzom i divlji moru
evirastis pretjerana mržnja Venere i tijelo;
Zalutala žurba um.
mentalno spor prinos kašnjenje idu zajedno, a zatim slijedite
Za frigijskoga domu Cybele, na frigijskoga šumama božice,
gdje cimbal zvuči dobro, gdje Defovi odjeknuti,
gdje zakrivljena frigijski flautistica pjeva teške olovku
gdje vodi Maenads ho baciti bršljan,
gdje sveti obredi s oštrim krika, i
gdje dobivanje božicu roaming bend
gdje smo trebali u brzom
Niste do sad probali ovu nevinu i besmislenu zabavu? Da vam GT prevodi latinski? Preporučuje se u društvu drugih nerdova (:
Meni ne treba GT, ja imam svoje učenike. Pre neki dan imali pismeni zadatak, prevodili mučenog Ezopa, nešto o gazdarici, sluškinjama i pevcu. Ja turim u fusnotu objašnjenje jednog oblika i napišem "dativ uzroka". Kasnije pročitam: "Dativ uzroka, umoran od mnogo posla, ubije kućnog pevca..."
ReplyDeleteHe he... Nije ni to najgore, mogao je biti dativ UZORKA.
ReplyDeleteNešto se slično događalo, pre mnogo godina, na našem odjelu. Tad su u nastavi još carevale Litterae Latinae, i zbog jedne tamošnje beleške naraštaji loših đaka mislili su da na jednom mestu kod Salustija »ora oculosque« znači »aliteracija«.
Joj, što je to divno! Obožavam da čitam takve prevode! Mi smo u školi imali jedan potpuno nepedagoški, ali upečatljiv i savršen momenat kada je celo odeljenje plakalo od smeha dok je razredna čitala pismeni moga drugara koji je celu basnu preveo pod naslovom Lisica i zec. Bilo je božanstveno, posebno kad je na kraju lisica bezuspešno naskakujući na vinograd(?) i ne mogavši da dohvati nesretnog zeca zaklučila da je i tako još zelen i prekiseo. Ruku na srce, drugar završio jedan master u belome svetu, a sad završava drugi u Beogradu.
ReplyDeleteUh, Marijana, sad me postide! I ja sam pred odeljenjem pročitao pismeni tog učenika. Bar mu nisam ime pomenuo. A nisam odoleo da ne pročitam još jedan, u kome je pisalo i to kako je "nesrećni čuperak spoznao sluškinje od napred".
ReplyDeleteHaha, izvini, nije mi bila namera! Opušteno, bar ste se ismejali... Ceo razred će to da pamti i prepričava dugo, a ovi prozvani mučenici će valjda da ti oproste nekad:)
DeleteE, al htela sam da prokomentarišem (doduše pod onim drugim naslovom al nema veze) da je sjajno to što se trudiš da im časove učiniš zabavnim, i što uspevaš da prkosiš opštoj tendenciji da se latinski predtsvi đacima kao suvoparno bubanje morfologije bez nekog naročitog razloga, ili tačnije sa razlogom da se zadovolje hirovi namrgođenih i frustriranih profesora. Sigurna sam da umeju to da cene i da su ti zahvalni što ih uzimaš u obzir i što hoćeš da prodreš do njihovih pametnih ali uspavanih mozgova.
Uprkos opštem uverenju da čovek vredi koliko jezika zna, ispostavilo se da je poznavanje srodnih, romanskih jezika, dodatna prepreka pri učenju latinskog.
ReplyDeleteJedan je primer dovoljan:
Vaca bonae menti (savetuje Seneka Lucilija), a italijanski đak iz topa prevodi: Slaži dobru kravu.
Dobrom latincu može svaki jezik da zasmeta...
ReplyDeleteIspod velikog sata na gradskoj većnici u Leipzigu ispisana je poznata srednjovekovna poslovica, "Mors certa, hora incerta". Ima jedna priča kako su od nekog đaka tražili da prevede šta tu piše, a on rekao "Todsicher geht die Uhr falsch".
Leipziški sat se vidi ovde: de.wikipedia.org/w/index.php?title=Datei:Rathausuhr_Detail.jpg, a majice s dotičnim natpisom - svega ima na ovom svetu! - naručuju se ovde: www.cassidashop.com/shop/collection-men/mors-certa-hora-incerta
@Marijana
ReplyDeleteAko niste "namrgođen i frustriran
profesor" rizikujete da vam deca postave nezgodna pitanja na koja nećete znati da odgovorite. ;)
Tako je jedna učenica iskoristila trenutak moje slabosti da me pita: " kako se na latinskom kaže puding?".
Haha, pa eto povoda taman da im se pomene Apicije! :)
ReplyDeleteCramum Oetkerii? (:
ReplyDeleteEto još jednog primera za Kuechenlatein
http://de.wikipedia.org/wiki/K%C3%BCchenlatein
http://en.wikipedia.org/wiki/Dog_latin