Ovaj blog je milina jedna, mogu izgleda i fotografije da se meću. Pa da probamo.
Jedan od mnogih vidova u kojim ja jariće krštavam jeste i taj što idući po gradu fotografišem ono što mi se učini zanimljivim. To možda i nisu stvari koje bi zanimale normalnog čoveka; ali šta je, tu je.
Pre izvesnog vremena slikao sam hartiju prilepljenu na jedna vrata u mom kraju:
Ovu belu rupetinu na slici napravio sam maločas, da bih vam pokazao koja me je misao navela da to slikam.
Elem, zamislite kako bi bilo kad bi, u dalekoj budućnosti, neki stručnjaci za davnu prošlost – neki arheolozi, filolozi, koznakojolozi – našli poderan list papira s tekstom koji se gore vidi. Šta bi oni učinili? Zabeležili bi mesto i okolnosti nalaza, pročitali bi natpis (valjda bi dobro znali dotični jezik, a ne kao... da ne kažem), konzervirali bi papir, i tako to. A onda bi najpozvaniji među njima seo da napiše članak u kojem će protumačiti celu stvar.
Taj učeni čovek prosuo bi pred svoje čitaoce znanje o Srbiji početkom XXI veka. Tu bi defilovale birane stavke iz socijalne i ekonomske istorije, spominjale bi se svakojake ustanove i običaji, članak bi imao slavne fusnote i još slavniju bibliografiju, a najveći podvig piščev bila bi jedna na svedočanstima zasnovana i temeljno pretresena rekonstrukcija radnog vremena firme čiji bi delokrug bio oštroumno pretpostavljen. To radno vreme je, vidi se, variralo od ponedeljka do subote, uz elemente posebnog režima ponedeljkom i utorkom. I, razume se, članak bi ubedio kuso i repato da u pokojnoj zemlji Srbiji ta stvar nije mogla stajati drukčije nego što veli i dokazuje veliki naučnik.
A evo sad kako ona ista fotografija izgleda bez rupe, or'ginal:
Vrlo jednostavno, neko je tu bio isuviše marljiv, ili dokon, ili priglup...
Bilo kako bilo, može li u takvim stvarima da se snađe i do istine dođe čestit istraživač posle dve-tri hiljade godina?
Jedan od mnogih vidova u kojim ja jariće krštavam jeste i taj što idući po gradu fotografišem ono što mi se učini zanimljivim. To možda i nisu stvari koje bi zanimale normalnog čoveka; ali šta je, tu je.
Pre izvesnog vremena slikao sam hartiju prilepljenu na jedna vrata u mom kraju:
Ovu belu rupetinu na slici napravio sam maločas, da bih vam pokazao koja me je misao navela da to slikam.
Elem, zamislite kako bi bilo kad bi, u dalekoj budućnosti, neki stručnjaci za davnu prošlost – neki arheolozi, filolozi, koznakojolozi – našli poderan list papira s tekstom koji se gore vidi. Šta bi oni učinili? Zabeležili bi mesto i okolnosti nalaza, pročitali bi natpis (valjda bi dobro znali dotični jezik, a ne kao... da ne kažem), konzervirali bi papir, i tako to. A onda bi najpozvaniji među njima seo da napiše članak u kojem će protumačiti celu stvar.
Taj učeni čovek prosuo bi pred svoje čitaoce znanje o Srbiji početkom XXI veka. Tu bi defilovale birane stavke iz socijalne i ekonomske istorije, spominjale bi se svakojake ustanove i običaji, članak bi imao slavne fusnote i još slavniju bibliografiju, a najveći podvig piščev bila bi jedna na svedočanstima zasnovana i temeljno pretresena rekonstrukcija radnog vremena firme čiji bi delokrug bio oštroumno pretpostavljen. To radno vreme je, vidi se, variralo od ponedeljka do subote, uz elemente posebnog režima ponedeljkom i utorkom. I, razume se, članak bi ubedio kuso i repato da u pokojnoj zemlji Srbiji ta stvar nije mogla stajati drukčije nego što veli i dokazuje veliki naučnik.
A evo sad kako ona ista fotografija izgleda bez rupe, or'ginal:
Vrlo jednostavno, neko je tu bio isuviše marljiv, ili dokon, ili priglup...
Bilo kako bilo, može li u takvim stvarima da se snađe i do istine dođe čestit istraživač posle dve-tri hiljade godina?
Vaistinu, divota do boga ovaj blog, osim što me dodatno odvlači od posla. Evo i ja da priložim nešto: sandra-ramosmaldonado.blogspot.com/
ReplyDeleteTo je jedan blog na latinskom, iščeprkala sam ga davno, pišući slavni diplomski, može se naći ponešto zanimljivo i nadam se da neće izazvati negodovanje kod publike kao pomenuti nemački.
U jednoj staroj SF priči Artura Klarka marsovski arheolozi dolaze na Zemlju i tu proučavaju ostatke davno nestale ljudske civilizacije. Između ostalog nađu kotur filma, koji odnesu na Mars i tamo uspeju da ga projektuju i odgledaju. Zatim se na osnovu filma bace u sveobuhvatnu rekonstrukciju ljudske civilizacije, izgleda ljudi, njihovog načina života, odnosa... Pišu radove, organizuju konferencije... Na samom kraju priče čitalac saznaje da je to bio Diznijev crtać sa Mikijem i Šiljom.
ReplyDeleteSjajno. Biće da su onda ipak marsovski arheolozi uspeli da sasvim precizno rekonstruišu naš vrli svet:)
ReplyDeleteNisu, nedostajao je Paja :)
Delete