Poznato je da su klasici
beogradskog stila saobražavali našu književnu prozu stranim, pre
svega francuskim uzorima, i da su time uzrokovali – što hotimično,
što nehotično – značajne novine u srpskoj sintaksi i
frazeologiji. Neke od ovih su se odomaćile, pa
ih danas osećamo kao normalne načine izražavanja u književnom ili
i govornom jeziku.
Ali evo nečega što se
neposvećenima može učiniti kao kakva greška u editovanju teksta. Opisujući stanje na Balkanu u leto i jesen
1875, pred rat sa Turcima, Slobodan Jovanović kaže:
Ministar vojni, Husein Avni paša, ... predlagao je ... napad na Srbiju; hercegovački ustanak trebalo je ugušiti u Moravskoj dolini; srpska vojska jednom razbijena, hercegovački ustanak ugasio bi se sam od sebe.
E sad, filolozi će znati da se
pisac tu poigrao s apsolutnom participskom konstrukcijom
na francuski način: l’armée serbe
une fois mise en déroute... Klasičari
će znati i da stvar potiče iz latinskog: fuso fugatoque
Serborum exercitu... Slavisti mogu i zameriti piscu što, kad već poteže
apsolutni particip, ne stavlja tu konstrukciju u dativ kao u starim
slovenskim tekstovima...
No, bilo kako bilo, i ruku na
srce: ako bi nam neki đak preveo s latinskog apsolutni ablativ u
stilu velikog stiliste Slobodana Jovanovića, da li bismo mu mi to
primili kao legitiman prevod?
Mislim da bi ga trebalo primiti kao legitimni prevod, jer bi takav apsolutni particip morao da prođe iskušenje autocenzure. Drugim rečima, kada bi đak i slučajno "u znoju lica svoga" dospeo do prevoda a la Jovanović, i sam ovim kuriozitetom zabezeknut :), gledao bi da ga brže-bolje prepravi u nešto, po svom ukusu, smislenije. Tako, dakle, ne postoji realna opasnost da se apsolutni particip slučajno provuče.
ReplyDeleteMeni se po tom pitanju čini da bi prvo trebalo videti da li je ta ili bilo koja druga konstrukcija uspela da se odomaći u srpskom jeziku, da li ju je prihvatila tzv. jezička praksa čak iako jezikoslovci na vlasti možda nisu. (Ovde mislim na dobru jezičku praksu, ako se takva uopšte može precizno definisati, ne na novogovor tipa "na način da", "'nači", "realno" i sl.) Ako ispunjava taj kriterijum, i ja bih prihvatio takav prevod. Međutim, nisam siguran da su apsolutne konstrukcije tog tipa uspele da se uguraju u jezik kao njegov integralni deo.
ReplyDeletePočetna tačka za diskusiju:
ReplyDeletehttp://scindeks.ceon.rs/article.aspx?artid=0352-57241002035V&redirect=ft
Ne znam za đake, ali smatram da bi konstrukcije ovog tipa trebalo sugerisati prevodiocima rimskih prozaista koji hotimice arhaiziraju. Mislim pre svih na Salustija.
Preteče me gdin Hristić.
ReplyDeleteOvakve konstrukcije je dopuštao Maretić u svojoj gramatici (§627-628). Neki ljubazni svet je ovu gramatiku izvoleo uslikati i postaviti ovde: http://archive.org/details/gramatikaistili00maregoog.
Mnogo hvala. Saću da vidim šta tu piše, samo da mi se skači s interneta...
ReplyDeleteIma tako jedna konstrukcija kojom se Vuk služio kao legitimnom, na ovu formu: "Došavši ja tamo, svi već behu pijani." To bih najpre pomislio da će biti kod Maretića.
Neće nikako Maretić da mi se downloaduje kako treba, uvek prijavljuje iskvaren fajl. Da li je neko uspeo da ga skine i otvori?
DeleteJeste. Ja uspela! Ne znam dal ce da radi ako probate odavde da skinete?
ReplyDeletehttp://ia700309.us.archive.org/3/items/gramatikaistili00maregoog/gramatikaistili00maregoog.pdf
Uglavnom, ako ni link koleginice Nestorov ne bude radio kako treba, probajte sa dropbox-a:
ReplyDeletehttps://www.dropbox.com/s/seug1mfodtaktb9/gramatikaistili00maregoog.pdf
(Ovde je Maretić sa Marijaninog linka, a njoj puno hvala :)
Najzad sam pogledao u Maretića §§ 627-628, a potom i u naredna poglavlja. Upotrebu sličnu apsolutnom participu on beleži kod priloga na -ći i -vši, ali ne i kod "drugog glagolskog prideva" (tj. pasivnog nam participa).
ReplyDeleteU svakom slučaju, hvala vam što ste me uterali u Čiča Tominu gramatiku, koju pošljednji put bijah otvorio prije petnaestinu godina.
Prijehavši u Zagreb, zadovoljstva svega rad, na djevojku iz Hrvaca naletio sam tad...
ReplyDeleteRiješio da se branim, da objasnim svoj grijeh, darovali mi robiju, a nadu ni za tren...
(Poslednji primer nije particip na -vši, ali obavlja njegovu funkciju). U istoj Johnnyevoj pesmi, koja je razlika između ove dve konstrukcije? Ista kao i u latinskom. Statistička. Rečju, u srpskohrvatskom je uobičajenije koristiti apsolutnu konstrukciju, ako se subjekat subordiniranog participa razlikuje od subjekta glavnog glagola; dočim je u latinskom obrnuti slučaj, dakle, treba izbegavati da se ova dva subjekta (teme, kako se kome svidi) poklope. A opet, svaka kudikamo opširnija latinska gramatika uči nas da je CAESARVS sklapao baš takve rečenice, tipa Caesare neštonešto-nte, Caesar neštonešto (nemam primer pri ruci). Znači, srpski voli da mu se subjekti poklapaju, latinski ne voli, ali obrnuti slučajevi nisu neprihvatljivi, samo im treba naći odgovarajuću primenu.